Homo Migrans
Od samog početka postojanja čovječanstva odseljenje je oduvjek bila univerzalna karakteristika ljudi. Mogli bismo prozvati Homo sapiens kao Homo migrans jer je u našoj prošlosti migracija bila taktika preživljavanja i strategija prilagođavanja različitim nepogodama iz okoline.
Međutim, danas sloboda kretanja nije ista za sve na ovoj planeti i kretanje je snažno ograničeno nejednakostima.
Postoje veoma različiti pokretači migracije:
- Dobrovoljna, kada ljudi odluče da odu svojom voljom.
- Prisilna, kada su ljudi prisiljeni da odu zbog rata, progona, degradacije životne sredine, klimatskih promjena itd.
Dosta ljudi može migrirati iz više razloga, ali oni najvažniji su:
- Svojevoljni interes ili odluka (npr. ljubav, radoznalost, učenje, mogućnosti zapošljavanja) i/ili
- strukturne promjene, koje se mogu podijeliti na sljedeće:
- Društvene promjene/faktori, kao što je osiguranje boljih životnih prilika za sebe i svoje porodice (npr. slanje djece u bolje i sigurnije škole, mogućnost pronalaženja pristojnog posla…).
- Ekonomske promjene, kao što je pronalaženje više prilika za posao koje su također bolje plaćene.
- Političke promjene, poput izbjegavanja progona i diskriminacije i drugih oblika kršenja ljudskih prava, rata, oružanih sukoba…
- Promjene u okolišu, kao što su propadanje usjeva, zagađenje vode, zraka i tla, razorne prirodne katastrofe…
U svijetu je 2020. godine bilo oko 281 milion međunarodnih migranata (ili 3,6 posto svjetske populacije). Riječ je o maloj manjini svjetske populacije, koja je posljednjih decenija uvijek bila između 2 i 4 posto ukupne populacije svijeta, što znači da boravak u zemlji rođenja ostaje, u velikoj većini, norma. Više o tome pročitajte u IOM-ovom izvještaju o svjetskoj migraciji 2022.
Međunarodna migracija iz zemalja sa niskim doprinosima u životu su historijski bile ograničene i iako je tek ta vrsta migracije porasla između 1995. i 2020. godine, mi zapravo ne vidimo neviđene visoke udjele međunarodnih migranata:
- Južna Amerika i Karibi: 2,3 %
- Afrika: 1,9 %
- Azija 1,8 %
Umjesto da se migracija percipira kao problem, promjena perspektive pokazuje migraciju kao mogući oblik prilagođavanja promjenjivoj klimi, kao i resurs koji može donijeti mnoge koristi.
Posljedice klimatskih promjena imaju značajan uticaj na šablon migracija. U kombinaciji s drugim prmjenama, kao što su prekidi povezani sa COVID-19, njihov utjecaj se samo pojačava, što dovodi do dugoročnijih utjecaja na migraciju. Zaista, 2020. i 2021. COVID-19 je radikalno promijenio mobilnost širom svijeta i nametnuo još daljnja ograničenja putovanja koja su dovela do toga da su hiljade migranata zaglavljeni i da im je potrebna pomoć. Pročitajte više o tome ovdje.
Već danas su milioni ljudi prisiljeni da napuste svoje domove svake godine zbog poplava, suša, toplotnih talasa, uragana, porasta nivoa mora i drugih prirodnih katastrofa. Oni najčešće traže sigurnost u svojoj zemlji. U izvještaju IFRC-a Displacement in a Changing Climate tvrdi se da je 2020. godine 30,7 miliona ljudi interno raseljeno zbog katastrofa, preko tri puta više nego zbog sukoba i nasilja. Stručnjaci upozoravaju da će se takve migracije zbog posljedica klimatskih promjena povećati – prema procjenama Svjetske banke, do sredine stoljeća trebalo bi da ih bude više od 200 miliona. Pročitajte više o tome ovdje.
Migracije i klimatske promjene
Za milione ljudi migracija je već jedini način prilagođavanja na klimatske promjene. Suše, uragani, poplave i porast nivoa mora tjeraju ljude da se kreću. Klimatske promjene značajno mijenjaju šablon migracija, što je potvrđeno i u novom izvještaju Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC).
Većina pokreta vezanih za klimu su unutrašnji, a ne preko međunarodnih granica. Migracije povezane s klimom vrlo su često iz ruralnih (seoskih) područja u gradove. Na primjer, kako suša pogađa poljoprivredna područja, ljudi se sele u obližnje gradove kako bi pronašli drugi posao (migrirali su, ali ne daleko).
Kada ljudi prelaze granice, to je obično između susjednih zemalja. Međutim, u mnogim slučajevima međunarodne klimatske migracije, češće nego ne, klimatske promjene ostaju skriveni (ili zanemareni) element, posebno u prethodno spomenutoj višestepenoj migraciji iz ruralnih područja u gradove gdje ljudi u početku mogu ostati duže, prije nego što pređu preko granica. Kada se na kraju presele, obično se vide kao “dobrovoljni” ekonomski migranti umjesto klimatskih izbjeglica.
Migracije povezane s klimom manje su uobičajene u industrijaliziranim, urbaniziranim zemljama nego u zemljama sa niskim prihodima i sa velikim ruralnim stanovništvom. Međutim, klimatske migracije su problem i u prvom planu. Na primjer, očekuje se da će porast nivoa mora preoblikovati distribuciju stanovništva na područja koja nemaju izlaz na more.
I spore i iznenadne klimatske i ekološke promjene imaju snažan utjecaj na šablone migracija stanovništva:
- Iznenadni događaji (kao što su poplave i klizišta) često dovode do uništavanja sredstava za život i raseljavanja pogođenog stanovništva koje mora da napusti svoje domove uglavnom privremeno, ali u nekim slučajevima i trajno.
- Događaji koji se sporo razvijaju (kao što su suše, porast nivoa mora i drugo postepeno pogoršanje kopna i životne sredine, što može dovesti do nestašice vode i nesigurnosti hrane) prisiljavaju ljude da trajno migriraju.
Rijetko je da su klimatski događaji sami po sebi odgovorni za nečiju odluku da se preseli ili ostane na mjestu, ali oni mogu predstavljati pojačan rizik od složene krize zajedno sa socio-ekonomskim krizama, izbijanjem bolesti, sukobima i ekstremnom marginalizacijom. Dok klimatske migracije mogu biti problem i u bogatim i u siromašnim zemljama, siromaštvo je glavni pokretač ranjivosti ljudi na šokove i stresove povezane s klimom. Istraživanje Oxfama sugerira da je, na primjer, između 2008. i 2016. godine, ljudi u zemljama s niskim i nižim srednjim prihodima imali oko pet puta veću vjerovatnoću od ljudi u zemljama s visokim dohotkom da budu raseljeni zbog iznenadnih ekstremnih vremenskih nepogoda. Može se pristupiti istraživanju ovdje.
Novo istraživanje Oxfama pokazuje da kako klimatski uticaji eskaliraju, humanitarni sistem je izložen sve većem pritisku i nije u stanju da adekvatno odgovori. Procjenjuje se da će zahtjevi UN-a za humanitarne pozive UN-a u vezi sa ekstremnim vremenskim prilikama biti oko 800% veći u 2021. nego što su bili 2000. godine. Istraživanje je dostupno ovdje.
Klimatske promjene su sve veći faktor u uzrocima oružanih sukoba za vodu i druge prirodne resurse, štoviše, mnogi klimatolozi već smatraju sirijske izbjeglice klimatskim izbjeglicama. Interakcija između klimatskih promjena i sukoba dobija sve veću pažnju istraživača i kreatora politike u posljednje dvije decenije. Postoji značajno preklapanje između zemalja koje su najviše pogođene klimatskim promjenama i onih koje su najviše izložene riziku od nasilnog sukoba. Pročitajte više o tome ovdje.
Nedostatak definicija – Nedostatak pravne zaštite
Iako postoje milioni ljudi koji su raseljeni zbog posljedica klimatskih promjena, još uvijek nema bilo kakve formalne definicije, priznanja ili zaštite prema međunarodnom pravu. Iako je slično bijegu od rata ili krivičnog gonjenja, ratne izbjeglice se mogu barem nadati povratku, dok se – u većini slučajeva – klimatske izbjeglice nikada ne mogu vratiti kući. Paradoks sistema međunarodne zaštite je da onaj ko nije zaštićen statusom izbjeglice automatski postaje “ilegalan”. Kriminalizacija migracije je direktna posljedica nepostojanja mogućnosti legalnog ulaska. Nivo prava i zaštite zavisi od toga da li je preseljenje privremeno ili trajno, da li su ljudi raseljeni prisilno ili dobrovoljno. Dodatni problem u nedostatku formalnih i globalnih definicija je nedostatak sistemskog (i sistematskog) mjerenja trendova vezanih za klimatske migracije, a samim tim i nedostatak sistemskog kreiranja politike odgovornih akcija, popravnih akcija i izgradnje životne sredine.
Postoji nekoliko radnih definicija i obično su termini o kojima se raspravlja su ekološka izbjeglica, ekološki migrant i klimatski migrant ili klimatska izbjeglica, čime se povećava konfuzija u raspravi o ovoj temi.
Godine 2013. muškarac s Kiribatija, Ioane Teitiota, zatražio je status “izbjeglice zbog klimatskih promjena” prema Ženevskoj konvenciji o statusu izbjeglica i zatražio azil, postavši prva osoba koja je to učinila. I Visoki sud Novog Zelanda i Apelacioni sud odbacili su ovu tvrdnju kao neodrživu i 2015. godine Ioaneu Teitioti je odbijen zahtjev za azil na Novom Zelandu, a on je sa suprugom i djecom deportovan u svoju matičnu zemlju Kiribati. Međutim, 2020. godine, u svojoj prvoj, a time i historijskoj presudi po žalbi pojedinca koji traži azil od posljedica klimatskih promjena, Komitet UN-a za ljudska prava je naveo da zemlje ne smiju deportirati pojedince koji se suočavaju sa uslovima izazvanim klimatskim promjenama koji krše pravo na život. Ova presuda nesumnjivo postavlja nove standarde koji bi mogli olakšati uspjeh budućih zahtjeva za azil u vezi sa klimatskim promjenama.
Međunarodna organizacija za migracije je od 2019. godine definisala klimatske migrante kao „osobe ili grupe osoba koje su, uglavnom zbog iznenadnih ili progresivnih promjena u životnoj sredini zbog klimatskih promjena, u obavezi da napuste svoje uobičajeno mjesto boravka, ili izabrati da to učini, bilo privremeno ili trajno, unutar države ili preko međunarodne granice.” Međutim, ovo je samo jedna od definicija i još uvijek nam nedostaje međunarodno priznata i zajednička definicija klimatskih migranata i/ili izbjeglica. Gornja odluka Komiteta UN-a za ljudska prava daje suštinsko obrazloženje i spisak događaja koji mogu potaknuti pojedince da pređu granice kako bi zatražili zaštitu od štete uzrokovane klimom. Pročitajte više o tome ovdje.
U sljedećem dijelu modula provjerite glavne regije koje su trenutno snažno pogođene klimatskim promjenama.